IZDVAJA

Izvedbeni susret Miroslava Krleže i Antonija G. Lauera aka Tomislava Gotovca –

Iako Antonio G. Lauer aka Tomislav Gotovac nije cijenio Krležu, pa ga je tako na performansu Joe G/gevera Williams, izvedenu na svoj 68. rođendan 2005, i prozvao kao jednoga od onih koji nije mario za konceptualne umjetnike, zanimljivo je da su oba umjetnika pored animoziteta prema figuri Oca povezana i simbolikom brojke sedam. Odnosno kao što je to izjavio Lauer aka Gotovac u okviru performansa Bal na vodi, izvedenu u Štaglincu 2007, da je njegov otac rođen 1907, on pak – 1937, njegova kći Sara – 1977. godine, kada umire i njegov otac, a njegova majka, „majčica“, kako ju je zvao, čije prezime preuzima i objavljuje na rođendanskom performansu, umire 1987, da bi navedeni posvetni performans Bal na vodi izveo 2007. Što se pak tiče brojke 7 i Krleže, poznato je njegovo ironijsko-kabalističko tumačenje u pismu upućeno Mati Lončaru o tome da je rođen u znaku sedam sedmica.

Duga Rijeka alias Krležin Vučjak – performansi posvećeni Krleži –

No evo još jedne izvedbene poveznice. Naime, 4. srpnja (dakle, još jedne „sedmice“) nezavisno jedno od drugoga tri podravska mjesta – Duga Rijeka, Štaglinec i Koprivnica – organizirali su izvedbene posvete Krleži i Laueru aka Gotovcu. Tako je u Dugoj Rijeci Bojan Koštić izveo posvetni performans Krležinu Valentu Žgancu zvanu Vudriga tako da je njegovu budističku Lamentaciju zakopao kao bocu s porukom kod pravoslavne crkve Svete Trojice.

Performans Krležinu Valentu Žgancu zvanu Vudriga / Petra Travinić

Nadalje, konceptualni umjetnik Antonio Grgić kreirao je izvedbenu intervenciju posvećenu Krležinim Zastavama tako da je u konceptu političke veksilologije koplju (motki) oduzeo značenjsko mjesto zastave.

Štaglinec i Koprivnica – performansi posvećeni Antoniju G. Laueru –

I tako su neki tog 4. srpnja iz Duge Rijeke, Krležina Vučjaka, oni koji podjednako vole našega Barda i anarhorodonačelnika naše umjetnosti performansa, krenuli podravskim Galovićevim bregima do Štaglinca, gdje je Vlasta Delimar izvela na svome imanju posvetni re-enactment Gibanje.

Galerija Bačva, Dom HDLU / Arhiv: HDLU

Riječ je o njezinoj re-interpretaciji Gotovčeva posljednjega performansa koji je izveo u Štaglincu 2009. godine, a posvećenu njegovoj traumi – mucanju. Umjetnica naga tijela premazana plavim (u simbolizaciji muške boje) i s Gotovčevom šiltericom na glavi označila je simbolički vlastitu rodnu transformaciju. Okupljeni su za njom ponavljali, slovo po slovo, njegovo novorođeno ime i prezime – „Antonio Gotovac Lauer“ da bismo na kraju isto tako ponavljali,slovo po slovo, njegovo prvotno ime i prezime – „Tomislav Gotovac“. Svoj pretposljednji performans Gibanje (2009) Gotovac posvećuje mladenačkom hemungu – mucanju, ali to je i završno propitivanje o vlastitome ostarjelome tijelu, odnosno kako je zapisao: „Zbog tih stvari koje su usječene u moje intelektualno biće, u performansu sam želio spojiti arhaično golo tijelo u prirodi sa zvukovima koji izlaze iz mojih glasnih žica.“

U Koprivnici je pak Milan Božić izveo varijantu funeralnoga performansa koji je nedavno kreirao u Zagrebu na otvaranju svoje izložbe The Biggest: Antonio Gotovac Lauer (Galerija Bačva, Dom HDLU, 18–28. lipnja 2020, uz posvetni performans na otvaranju).

Izvedbeni susret i anarhoindividualizam –

Tako gotovo začudno 4. srpnja, u znaku Krležine i Gotovčeve sedmice u navedenim podravskim mjestima izvedbeno su se susrela posvetnim performansima, intervencijom i re-enactmentom dva naša velika umjetnika – književni Bard i anarhorodonačelnik umjetnosti tijela u lokalnom kontekstu, obojica anarhoindividualisti, koji se nažalost nikada nisu fizički susreli. Zaista šteta jer među ostalim spojila bi ih i velika trauma iskustva sa strogom figurom Oca – vojnih lica. Blagi užas za djecu umjetničkih duša.